Kako su putnici postali turisti

0

 

Kad je prirodna čovekova potreba da se zaputi negde i gleda nepoznate krajeve pretvorena u industriju, rezultiralo je to paradoksom: nikad nije bilo toliko ljudi koji se pomeraju „najmanje osamdeset kilometara od mesta stalnog boravka“ i to na više od 24 sata ali ne duže od šest meseci (definicija Svetske turističke organizacije), a nikad manje ispunjavanja iskonske ljudske potrebe

1.

Ima jedan probisvet, kako tu vrstu ljudi opisuje naš narod, a koji živi od toga što se hvali da je probisvet. Endrju Zimern je rođeni NJujorčanin, iz jevrejske porodice, koji se sa 14 godina uhvatio kuvanja i kuhinja. Učio se kulinarstvu i na koledžima, i lepo ga krenulo. Znatiželjan momak, bistar, sve bi da vidi i proba, i… I u jednom trenutku je naleteo na drogu i alkohol. Našao se na ulici, džepario po restoranima, spavao pod mostom… A onda se podigao, preselio u drugi grad, opet vratio kuvanju. Sa svim tim znanjima i iskustvom onda je postao zvezda TV-kanala, magazina, radija, novina. I naravno volonter koji pomaže da se ljudi vrate iz zlosveta droge.

Molim vas, budite putnik, a ne turista. Probajte nove stvari, upoznajte nove ljude, i gledajte iza onoga što je ispred vas.

Zna život i kaže:  To su ključevi za razumevanje „sveta u kome živimo.“ Brine što „globalno selo“ postaje mesto gde se sva raznovrsnost hrane svodi na hamburgere i pečeni neukus, kome se onda dodaje veštački „dresing“ da bi naša čula osetila neki ukus. Kaže, „mi smo prva kultura koja je rešila da „zgazi svoju hranu“ i pretvori uživanje u obično ždranje“. Može biti da avantura sugeriše da ćemo se susresti sa opasnostima, ali one ni blizu nisu ubitačne kao – rutina. Svakodnevica koja ubija osećaj da si živ.

To je problem sa turizmom. On u reklami nudi avanturu, ali potpuno sterilisanu, svedenu na trgovačku izvesnost – turista plaća da ide na neko mesto „strašno“ i daleko, ali mora da može da načini „selfi“, da ima pristup „vaj-faju“, a da se i ne pomišlja o gubitku i dela komoditeta. Ukoliko bi u hotelu zaboravili da mu daju komplet peškira koji ga sleduje, on je spreman da napravi tako strašnu buku da će se samo o tome pričati kao jedinom o doživljaju na putovanju. Nema peškir za noge, a u ponudi to stoji. Ne možete vi tako, ja sam to platio! I sve tako. Godinama će prepričavati kako je menadžer rekao: Da, gospodine, vi ste apsolutno u pravu! Vaša zadovoljstvo je naš zadatak. To je nama najvažnije. I poslao mu je i limunadu izvinjenja.

2.

Turizam wanderer-455338_1920-min
Putovanje više nije lutanje Crvenkapice po gustoj šumi.

Jer, u vreme ovo o putovanju postoji nauka – turizmologija sa poddisciplinama, a koja uzima da su osnovni elementi na kojima se podiže ta delatnost – slobodno vreme, višak novca i infrastruktura za ugošćavanje. Deluje logično i odmah ukazuje da je to delanje vezano za Novo doba. Pojam turista je prvi put upotrebljen, kažu, 1772, a turizam 1811, a nastali su iz reči tour (obilazak, putovanje), koja je izvučena iz staroengleskog turian, a tamo stigla iz starofrancuskog torner, a sve je iz latinskog – tornare: naravno, na kraju je, kao i kod svega što mi znamo, starogrčki τόρνος.

Ali vraćanje u daleku prošlost da bi objasnili ime, ne služi da mi nešto od tog doba naučimo, jer mi „svaki dan u svakom pogledu samo napredujemo“, nego je to doba tu samo da naša ponuda izgleda ubedljivije. Nema slučajnosti. Ovde imate posla s profesionalcima, koji su kao čuvari harema. Svašta tamo ima, ali mi ćemo vam pokazati samo ono što draška vašu maštu.

Što manje iznenađenja, to je profesionalizam veći. Putovanje više nije lutanje Crvenkapice po gustoj šumi. Vukovi tu postoje samo u pričama vođa puta, na nekoliko jezika. Ovde je važniji povratak od polaska na putovanje. Pustimo mi Lao Cea da je dobar putnik onaj ko ne zna gde je. To vam neće uzeti kao relevantno objašnjenje ni Kinez, turista. Tu se mi radije držimo starog Kuka.

 3.

Istorija profesionalnog organizovanog putovanja veže se za Britansko kraljevsto i čoveka po imenu Tomas Kuk, a koji je znan po tome što se setio da od železnice zatraži popust za poveću grupu ljudi koju je vodio na put. Bio je ispred 570 putnika koji su išli na neki kongres i odlučio da kupi kartu za sve njih zajedno – što mu je donelo nižu cenu. Ali ni mister Kuk nije bio čovek suženih vidika koji bi sve to gurnuo u svoj džep i čekao drugu priliku. Naprotiv, on je od dela zarade svojim putnicima dao čaj u kupeu i pozvao orkestar da ih zabavlja, računajući da će se to pročuti i dovesti mu nove grupe putnika, a od kojih će on na obostrano zadovoljstvo napraviti turiste. Bila je to 1841. To je godina koja se može uzeti kao početak industrije putovanja.

Trideset godina kasnije Tomas Kuk je već organizovao prvo putovanje oko sveta. Kakav proges! Bogami je našem Jovanči (Miciću) iz Jagodine trebalo još tri decenije da se otisne na „Put oko sveta“. (Nušićev komad „Put oko sveta“ prvi put je izveden 1901, a bio je inspirisan predstavama „Put oko sveta za osamdeset dana“ Adolfa d’Enrija i Žila Verna.)

Statističari će naći da je prvi put u istoriji u jednoj godini bilo milijardu turista 2012. godine. Od berzanskog sloma u NJujorku 2008. već je bio započeo pad ljudi koji su kupovali turistička kretanja, ali onda su na svetskom turističkom tržištu izronili Rusi i Kinezi i industrija je održala rad svoje mašine. Danas, gde god da vas odvede neka turistička agencija golim okom ćete videti tu promenu. Uostalom, prošetajte centrom Beograda i sve će vam biti jasno. Kinezi su svuda. A kažu da je kineski ekonomski uzlet, zasad, pokernuo samo sto miliona njih od petnaest puta veće grupe.

4.

Kad je prirodna čovekova potreba da se zaputi negde i gleda nepoznate krajeve pretvorena u industriju, rezultiralo je to paradoksom: nikad nije bilo toliko ljudi koji se pomeraju „najmanje osamdeset kilometara od mesta stalnog boravka“ i to na više od 24 sata ali ne duže od šest meseci (definicija Svetske turističke organizacije), a nikad manje ispunjavanja iskonske ljudske potrebe.

Turizam freedom-2768515_1920-min
Prirodna čovekova potreba da se zaputi negde i gleda nepoznate krajeve pretvorena u industriju

Onda su svet premrežale turističke agencije, opisivanje sveta i šta se u njemu dešava preuzeli su profesionalni turistički vodiči, a putnik na put, a za čitanje, nosi štampane knjige – vodiče „koji snabdevaju putnika značajnim informacijama o prenoćištima, znameniostima, cenama, frazama u domaćem jeziku i sličnim koristnim „informacijama“. Danas se ovo dobija preko interneta. Putovanje je oteto Čoveku, ali su milijarde ljudi postali – turisti.

U čemu je promena?

Nije tačna priča da su nekad putovali samo bogati, a da je sirotinja čamila na svojim brdima i čeznula za daljinom. Bilo je uvek vašara i sabora, bilo je mesta za koje se pričalo da ih valja videti. I hrišćanstvo i budizam i islam su uvek podsećali na „sveta mesta“ na kojima će dobar vernik učvrstiti veru, a vrdalama se vratiti veri. Poklonička putovanja su ispunjavala živote ljudi, činila ih važnim putokazima komšijama i svojim unucima. Hadžija je tako zvučalo – da je svako želeo da ga tako zovu.

 5.

Bilo je tu i raznih nus-proizvoda. Nije bilo fotografija niti aparata za identifikaciju pa se hrabar čovek mogao predstavljati onako kako želi. Ali samo daleko od svog zavičaja. Valjda je od tada ona narodna: niko nije prorok u svom selu. Pustolovi i varalice bi začas falsifikovali ubedljiv dokaz na pergamnetu, pa bi postajali kneževi koju su upadali u velelepni dvorski život, plesali sa damama, primali bogate poklone i gospodarska obeležja. Evo, neki primer. „Burgundski muzikant Betran de Rej, koji je 1225. godine u Flandriji nastupao kao navodni Balduin IV, grof Flandrije i car – povratnik iz Latinskog carstva u Konstantinopolju, pokazao je regalis majestas, hvalio se čudima Istoka i pokazao čak i ožiljke koje je zaradio u svojim borbama. Čovek lepog imena Ditrih Holešu, ili u niskonemačkoj verziji Tile Kolup, koji se 1284. i 1285. godine predstavljao kao Fridrih II od Hoenštaufena, pokazao je starim vojnicima signa versimilia i tvrdio da je istinski car. Pjer Verbek iz Turnea, koji je od 1491. do 1496. godine putovao kao engleski prestonaslednik Ričard od Jorka, takođe se legitimisao „kraljevskim insignijama.“ (iz knjige „Potvrda ličnosti“ Valentina Grebnera, Karpos 2013). A pre nego što je, tek početkom XX veka, ustanovljen pasoš gde se utvrđuje ko ste i koje vam je državljanstvo, hrabro je putovao i Car Šćepan Mali, za koga se posle njegovog putovanja, gde je uživao sve počasti, tvrdilo da je Lažni.

I to je jedna od čari i moći putovanja, ako ste putnik, a ne turista. Putovanje i jeste važno jer nas uvodi u neizvesnost, koja nam je neophodna. Jer, „čovek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost“, znao je Meša Selimović.

6.

Jednog leta sam se beskrajno čudio Nemcima koji su sedeli u hladovini oko bazena u Bodrumu, neprestano pili nemačka piva, jeli hamburgere, hot-dogove i bečke šnicle, zvali kelnere na nemačkom, plaćali evrima, slušali muziku koju su doneli na svojim nosačima zvuka, razgovarali samo s prijateljima s kojima su došli u ovu mediteransku rajsku baštu… Ni slučajno ne bi odlazili, niti bi vodili decu, do morskog žala ili šetali niz duge, duge peščane obale koje su prali lagani talasi bistre morske vode, a ni gledali tamo dalje gde se sve plavilo i ljuljuškalo na lakom povetarcu i pod toplotom južnog sunca.

Turisticke inspekcije elias-beach-613437_1920-minNi danas mi nije jasno zašto ti ljudi pođu iz Berlina na tako dalek put. U prostranim berlinskim parkovima mogli bi imati sve čemu se ovde raduju i ne bi morali ni da zaobilaze sve ovo što ih ovde okružuje, a oni u tom ne nalaze ništa. Jedino ne bi imali fotose s obale. Mada, danas u vreme instagrama ni to ne bi trebalo da je nedostižno. Čak, izvesno je da bi dobro „urađene“ slike mogle da budu mnogo bolje od običnih fotosa na terenu.

Ali, ne treba se čuditi. Industrija turizma bila bi uskraćena da je ova nemačka horda ostala u berlinskom parku na Tempelhofu. A to se ne može dopustiti. Zato turisti putuju.

I jeste nekad bilo tačno ono što je Ralf Valdo Emerson (1803-1882) govorio da džaba „putujemo širom sveta da pronađemo lepotu, jer moramo je nositi i u sebi, inače je pronaći nećemo“, ali vreme filozofa, esejista i pesnika je prošlo. Danas nas traže. Bacaju udice sa svakavim mamcima svaki dan. I mi ćemo ići tamo gde nas udica odvede. Ali ćemo pričati da smo sami odbarali. Nećemo reći – mamac. I bilo je: super! Imamo i selfi! To šta nosimo u sebi nećemo pokazivati. A nikog i ne zanima da to vidi. To i onako ne vredi ni centa.

Piše: Slobodan Reljić

 

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo, unesite svoje ime