U manjim mestima ima izuzetnih lekara

0
zdravstvo u lokalnom nivou
Foto: Našamesta/Vladimir Ivaz

U sećanje na našeg dragog i uvaženog saradnika i prijatelja, prim. dr Miodraga Srećkovića (1940-2020) objavljujemo intervju koji smo radili s njim za časopis Naše mesto, br. 4 (januar-februar 2019.)

Svoje izuzetno profesionalno i životno iskustvo spreman je da podeli sa svima, a naročito sa mlađim kolegama. Dugo godina bio je upravnik Bolnice za dečije plućne bolesti i TBC u Kliničkom centru „Dragiša Mišović“ u Beogradu, a takođe bio je i predsednik Pedijatrijske sekcije Srpskog lekarskog društva (čiji je i danas počasni predsednik)

Iako se već neko vreme pridružio dugačkoj listi građana koji su aktivnom radnom veku rekli „zbogom“, prim. dr Miodrag Srećković i dalje je tu za svoje male (a ponekad i velike) pacijente koje leči, pre svega, svojim širokim osmehom i smirenim glasom, pred kojim padaju i poslednje barijere satkane od straha prema belom mantilu. Svoje izuzetno profesionalno i životno iskustvo spreman je da podeli sa svima, a naročito sa mlađim kolegama koji od čuvenog pedijatra-kardiologa-pulmologa imaju šta i da nauče. Bilo da je reč o stručnim savetima, bilo da je reč o rukovođenju, jer dr Srećković je u više navrata, dugo godina bio upravnik Bolnice za dečije plućne bolesti i TBC u Kliničkom centru „Dragiša Mišović“ u Beogradu, a takođe bio je i predsednik Pedijatrijske sekcije Srpskog lekarskog društva (čiji je i danas počasni predsednik).

Koji su glavni problemi s kojima se suočava zdravstvo na lokalnom nivou?

Ispostavilo se da su glavni problemi ljudi. Mnogo se čekalo i dugo je na snazi bila zabrana specijalizacija, tako da postoji generacijski jaz između kolega. Pojavio se vakuum, nema kontinuiranog prenošenja aktivnosti, znanja, organizacionih sposobnosti itd. To se naročito pokazalo nedavno kad je velikom broju lekara ponuđeno da odu ranije u penziju. Ispostavilo se da to nije moguće jer nema ko da ih zameni. Onda je ipak odlučeno da se kolegama produži radni odnos, odnosno da ne idu u penziju. Nama su se hirurzi, kardiolozi, fizijatri, fizioterapeuti itd, pa čak i psihoanalitičari, jednostavno razišli, otišli su za boljim ponudama. To se osetilo naročito kad je veliki broj odličnih stručnjaka koji su diplomirali sa visokom ocenom napustili zemlju jer su dobili bolje uslove u Nemačkoj ili nekim drugim zemljama. Tamo dobijaju gotovo neverovatne uslove: učenje jezika, specijalizaciju, znatno veća primanja i mnoge druge uslove. Dakle, pored toga što smo imali manjak specijalizacija, dogodilo se da mnogo stručnjaka odlazi… Drugi problem je zapošljavanje van konkursa. Samo konkurs je merodavan. U kliničkim centrima i bolnicama to je dato u nadležnost direktora. Ali nije direktor taj koji treba da odlučuje o takvim stvarima, već stručni kolegijum. Mora da postoji neki plan i raspored, neko ko o tome odlučuje, a ne može sam direktor. Direktori su vrlo često iz oblasti koje nisu bliske medicini.

Da li rukovodioci zdravstvenih ustanova treba da budu lekari ili stručnjaci iz nekih drugih profesija?

Za rukovođenje je potreban dar. Postoje ljudi koji su izvanredni stručnjaci, imaju sve moguće titule, ali nemaju osnovnu stvar za rukovođenje, a to je komunikacija. Ako tu dara nema, ne vredi mu ništa. Za rukovođenje je potreban kontakt, razumevanje, poznavanje svih segmenata ustanove u kojoj radi… Takođe, vrlo je važno umeti prognozirati i predviđati, kako bi ustanova mogla da opstane.

Ipak, ne podrazumeva se da vrhunski stručnjak ujedno mora da ima dara za rad?

Upravo o tome govorim. Sve mora da se poklopi. Rezultati moraju da stoje iza vas. Mi iz struke se najbolje između sebe poznajemo. Ja sam dugo godina bio predsednik Sekcije dečijih lekara Srbije, a sada sam počasni predsednik. Imao sam uvid u stanje moje struke u celoj Srbiji. I u Somboru, Subotici, Prijepolju, Nišu i tako dalje… Ima izuzetno kvalitetnih lekara u manjim mestima. Dugo godina bio sam mentor za dodelu zvanja primarijusa, a radio sam i recenzije radova. Često se dešavalo da se ugodno iznenadim kad vidim, na primer, da je neki odličan rad napravio lekar iz Subotice. Po svim parametrima on je pripadao npr. Kliničkom centru u Beogradu, Kragujevcu… Kada su me po treći put birali na mesto upravnika Bolnice za dečije plućne bolesti i TBC u Kliničkom centru „Dragiša Mišović“, rekao sam da prihvatam samo pod jednim uslovom – da mi se niko ne meša u kadrovsku politiku. U suprotnom, ako bude pokušaja mešanja, odmah ću podneti ostavku! To je bio period posle NATO bombardovanja, posle rušenja KBC-a… Trebalo se vratiti, a to je najteže… Vratiti ustanovu koja ima tradiciju da bude na istom nivou. A ona nije postojala jedno vreme. Budući da sam poznavao kolege iz cele Srbije, nekima sam ponudio da dođu kod nas. Želeli su da dođu, da napuste sredine u kojima su bili gušeni i u kojima nisu mogli da dođu do izražaja. Uvek je postojao neko ko ih je kočio. Onda sam im pomogao u odluci da zapravo – ne dođu. Kad su videli da ih zovem, onda su se rukovodioci iz tih sredina predomislili, pa im ipak pružili šansu. Ti ljudi su sada glavni rukovodioci, neki su postali profesori, osnovali su svoje službe itd.

Lekarska etika
Foto: Našamesta/Vladimir Ivaz

Ima primera da npr. domove zdravlja vode ljudi koji nemaju veze s medicinom…

To je najveća šteta. Prvo, treba dozvoliti kolektivu da odabere direktora, jer zaposleni znaju ko je najbolji među njima. Mislim da nije dobro da zdravstvenu ustanovu vodi pravnik ili ekonomista, menadžer… Ekonomista je potreban, ali da gleda računicu, a ne posao. Kako će on, na primer, da upućuje na neki svetski lekarski kongres kad on pojma nema šta će tamo da se priča?!

Gde je naše mesto bilo nekada, a gde je sad kada je reč o svetskim i evropskim trendovima u zdravstvenim službama?

Mi smo u tom nivou. Nas su strani stručnjaci uvek poštovali, kao i mi njih. Kad se bira generalni direktor kliničkog centra trebalo bi da to bude osoba na nivou generalnog direktora u Beču ili u Parizu, dakle da ga postavlja struka, a ne da je tu došao po bilo kojoj podobonosti. Taj čovek će sutra morati da komunicira i da se sretne sa kolegama iz Pariza, Minhena i da na ravnoj nozi priča s njim. Ja sam, dok sam bio upravnik bolnice, obišao i video kako rade klinički centri u Parizu, Beču, Minhenu, Budimpešti… Svaki od tih centara ima neku svoju specifičnost. Jedan se bavi hipertenzijom, drugi srčanim manama… To je bilo veliko iskustvo. Uzimali smo od njih ono najbolje, a takođe smo se trudili da i mi pravimo iskorake u određenim oblastima.

Zdravstvo je specifična oblast. Ne možete da dovodite ljude koji nisu iz struke, a opet i ti ljudi koji dolaze na rukovodeća mesta moraju da imaju dodatni motiv, sklonosti i neku vrstu dara za rukovođenje…

Mi vrlo dobro znamo između sebe ko šta i koliko može. Mislim da je to izuzetno bitno i nadam se da su oni koji odlučuju toga svesni. Kod rukovođenja je veoma važno predvideti razne sistuacije, biti spreman na promene, neprekidno raditi na usavršavanju, na podizanju kvaliteta rada… Potrebno je načiniti mnogo malih koraka, koji će u zbiru dati veliki iskorak. Ništa se ne može uraditi naglo i brzopleto. Takođe, morate da steknete poverenje u svom kolektivu, u gradu, ali i poverenje među pacijentima. Ono je najvažnije. Kad birate lekara idite uvek tamo gde većina ljudi ide. Nisu oni tu slučajno. Naravno, prvenstveno se mora voleti svoj poziv i treba biti vrlo korektan prema kolegama. I najvažnije – rukovodilac mora razumeti proces rada.

Lekarski poziv je utoliko specifičan jer se bavi zdravljem ljudi.

To treba voleti! Ja sam ponikao u familiji lekara – 25. sam lekar u familiji. Ipak, nikad nisam tražio od kolega-rođaka da mi pomognu. Posle su mi zamerali kad sam nešto postigao, pa sam im rekao: što se ljutite, ako ste mogli vi, mogu i ja! Moje zadovoljstvo je sada veće jer sam sve postigao svojim radom a ne time što me je neko postavio negde. Doktor nema radno vreme. Vi morate da budete dostupni u svako doba. Jer, na primer, deca se ne razboljevaju samo u radno vreme, nego u najgorim siutacijama. Petkom, pred vikend; usred vikenda kad ste u pozorištu, kad ste na putu, e baš tad se to dešava.

Da li će imati ko da nas leči? I kako zaustaviti sve masovniji odlazak lekara i zdravstvenog osoblja u inostranstvo?

Nedopustivo je da nam iz zemlje odlaze kvalitetni ljudi. Bukavlno ih poklanjamo drugima. Ne znam koliko tačno iznosi cena školovanja po godini studija na medicinskom fakultetu, ali velike su to cifre. Pa kad to još pomnožite sa šest godina. Takve propuste radimo u svim oblastima. Otišli su nam najbolji konobari, otišli su nam majstori, vozači kamiona, autobusa… Sad imamo dovoljno autobusa ali nema ko da ih vozi. I da napomenem da sam u Parizu video stare bolničke zgrade, ali uredne i čiste. Ne moraju uvek da budu na raspolaganju novi objekti. Dovoljno je održavati postojeće.

Kakva su iskustva kada je reč o nadležnosti nad zdravstvenim centrima? Da li je bolje da budu pod lokalnom ili republičkom nadležnošću?

Naše lokalne samouprave nisu sve jednake. Ja sam radio i na selu, i u gradu, i u domu zdravlja i u ustanovi tercijarne delatnosti, poznajem maltene sve krajeve Srbije… Ljudi koji žive i rade u malim mestima ili u slabije razvijenim samoupravama ne treba da budu zakinuti i ne smeju da imaju niži nivo zdravstvenih usluga. Ipak, u nekim mestima nisu u mogućnosti da svima pruže jednak tretman. Kada govorimo o kliničkim centrima, oni spadaju u tercijarni deo zdravstvene zaštite koji treba da bude jednak u celoj Srbiji. Beograd ima prednost jer ima nekoliko kliničkih centara. Uz sve njih tu je i Vojnomedicinska akademija koja je uključena u lečenje civila. Najbitnije je da primarna zdravstvena zaštita dobro funkcioniše. Kad bi i te ustanove otišle iz nadležnosti lokalnih samouprava, mislim da bi se izgubilo na kvalitetu. Prevencija je najvažnija. A prevencija se najbolje sprovodi na lokalnom nivou, dakle u domovima zdravlja.

Vi ste, svojevremeno, smislili čuvenog doktora Klovna?

Da, mada moram da priznam da je u početku bilo otpora. Dakle, reč je o ljudima koji nisu pravi lekari, već momci i devojke koji umeju da naprave lepu atmosferu u bolnici. Zbijaju šale i sa doktorima i sestrama. Deca ih vrlo rado prihvataju. Kaže mi jedan od tih „doktora“: „Doktore, bili smo na neuropsihijatriji i imali smo specifičan slučaj. Devojčica je bila hospitalizovana pre tri, četiri nedelje i ni reč nije progovorila ni sa kim. Zamolili smo upravnicu da nas pusti kod nje. Izađem u park i počnem da se zezam s detetom. Njena prva rečenica bila je: ti si pametan čovek, što se praviš budala?“ Jedno vreme ovaj projekat je finansirala Evropska unija.

Postoji li neki dobar model organizovanja zdravstvene zaštite koji ste videli negde u toku svoje karijere ili za koji ste čuli, a koji bi mogao da se primeni kod nas?

Kod nas je preuzet model iz Kanade, gde je do lekara teško doći. Ali oni imaju razvijenu patronažnu službu. Nekada smo imali veliki broj edukovanih ljudi. Kad sam bio predsednik Pedijatrijske sekcije Srpskog lekarskog društva, u njoj je bilo dve i po hiljade pedijatara. Sad ih nema ni hiljadu, što je više nego prepolovljen broj. Zato su sad kolege opterećenije.

A na šta bismo mogli da se ugledamo, postoji li neki dobar primer?

Kanadski sistem je najjeftiniji. Ali ne možemo se mi porediti sa Kanadom jer je doprinos u zdravstvenom osiguranju kod nas mnogo manji. Francuzi su mnogo bolji, njihov sistem je mnogo bolji, dostupniji pacijentima.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo, unesite svoje ime