Snježana Jolić je diplomirana pravnica, aktivistkinja i članica brojnih organizacija koje se bave poboljšanjem položaja osoba sa invaliditetom. Za Portal Naša mesta govorila je životu i radu u Srbiji i Hrvatskoj, kao i o razlikama u zakonodavstvu i praksi kad je reč o OSI u obe države.
Učestvovala je u kreiranju zakona, strategija i projekata koje se odnose na osobe sa invaliditetom u Srbiji. Svojim pisanjem i zalaganjem pomerala je granice i uticala na brojne institucije da omoguće bolje okruženje za osobe sa invaliditetom. Tužila je i JAT 2008. godine zbog diskriminacije i dobila je i tu bitku. Bila je jedina žena sa invaliditetom u Srbiji koja se bavila modernim plesom, osvajala je nagrade na takmičenjima za tzv “ples u kolicima”. Sada živi, radi i bori se u Hrvatskoj.
NM: Kao neko ko ima veliko iskustvo u radu organizacija koje štite prava osoba sa invaliditetom i iz vašeg ličnog iskustva šta biste naveli kao najveće probleme koje osobe sa invaliditetom imaju u odnosima i komunikaciji sa državnom upravom i zakonima?
Jolić: Jedan od najvećih problema je fizička nepristupačnost i arhitektonske barijere. Kada kažem nepristupačnost, ne mislim samo na stepenice i otežavanje kretanja osobama koje koriste invalidska kolica, već i na nepostojanje linija vođenja i induktivnih petlji za osobe sa senzornim invaliditetom, a tu je još i veliko nerazumijevanje i otežana komunikacija i sa osobama s mentalnim poteškoćama.
U Srbiji, jedan od najvećih problema je fizička nepristupačnost i arhitektonske barijere, smatra Snježana Jolić.
Što se tiče zakona, oni su krasno mrtvo slovo na papiru. Vi u Srbiji imate Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba s invaliditetom, koji je zaista sjajno napisan, ali se gotovo niko ne poziva na njega niti se poštuje u mnogome.
NM: Živeli ste i radili u Srbiji, sada ste već više godina u Hrvatskoj, kako biste ocenili položaj osoba sa invaliditetom u obe države, ima li razlike?
Hrvatska je sada i prva u EU koja je napravila kartice za osobe s invaliditetom koje važe na cijeloj teritoriji EU i sa kojom možete ostvariti brojne povlastice.
Jolić: Iskreno, ima razlike. Možda ne drastične, ali je ona svakako uočljiva. U Hrvatskoj osobe s invaliditetom imaju više prava i do njih lakše dolaze. Naravno, ima i tu poteškoća i problema, ali je opet sve bolje regulisano. Hrvatska je dio Evropske unije i to se osjeti u regulisanju prava i u Zakonima.
Hrvatska je sada i prva u EU koja je napravila kartice za osobe s invaliditetom koje važe na cijeloj teritoriji EU i sa kojom možete ostvariti brojne povlastice. Tu su još svježi primjeri Zakona o osobnoj asistenciji i Zakona o inkluzivnom dodatku.
EU regulativa daje standarde za svaku državu članicu
NM: Da li zajedničko zakonodavstvo Evropske unije reguliše odnos država EU prema osobama sa invaliditetom, ili je to u potpunosti prepušteno državama članicama?
Jolić: Mislim da svaka država reguliše svaku oblast za sebe, ali naravno da postoje neki standardi koji se moraju poštovati, kao na primjer i već spomenute kartice.
Na nekim konkursima Ministarstva unutarnjih poslova, prednost imaju osobe s invaliditetom ili da su prvenstveno namjenjeni ovom dijelu populacije, rekla je Jolić za Portal Naša mesta.
NM: Da li i u Hrvatskoj kao u Srbiji postoji zakon koji obavezuje poslodavce da zapošljavaju osobe sa invaliditetom?
Jolić:Da, postoji Zakon o profesionalnoj rehabilitiaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, ali je sličan istom Zakonu u Srbiji i također propisuje kvotno zapošljavanje.
NM: Kako se u Hrvatskoj rešava problem zapošljavanja OSI u državnoj upravi i lokalnim samoupravama?
Jolić: Postoje natječaji za zapošljavanje koji se vode pozitivnom diskriminacijom, kao što je često slučaj s Ministarstvom unutarnjih poslova, gdje se decentno kaže da prednost imaju osobe s invaliditetom ili da su prvenstveno namjenjeni ovom dijelu populacije.
Iskustvo rada u državnoj upravi u Srbiji
NM: Kakva su vaša iskustva iz perioda rada u državnoj upravi u Srbiji?
Jolić: Uh, teško pitanje. Kažem teško jer su mahom većina djelatnika državne uprave u Srbiji u poprilično nepovoljnom položaju, i ma koliko većina mislila kako su tu ljudi preplaćeni, u stvari su potplaćeni i nije im ništa zagarantovano. Ja sam godinama radila na određeno, a nisam jedina, takvih je dobar dio. Postoji ta neka kolizija Zakona o radu i Zakona o državnim službenicima, i to se koristi.
NM: Kada biste bili u situaciji da predložite neka nova i bolja zakonska rešenja za poboljšanje pozicije osoba sa invaliditetom, šta biste predložili?
Jolić: Srbija, ukoliko zaista misli ući u Europsku uniju, mora se pozabaviti i pitanjem položaja osoba s invaliditetom. Uzmimo na primjer asistenciju. Ona je u Srbiji svedena na dobru volju lokalne samouprave, pa tako sem Beograda i još par većih centara, ona ni ne postoji.
U Hrvatskoj je ona novim zakonom regulisana jednako na cijeloj teritoriji. Postoji tu još problema s primjenom tog Zakona, ali tek je krenulo i vjerujem da će se iznivelirati. Također, osobe s invaliditetom ne smiju biti samo socijalni slučajevi, već im se mora omogućiti dostojanstven život u kojem bi mogli ostvariti sve svoje potencijale i pružiti maksimum. To podrazumijeva kvalitetnije obrazovanje, zapošljavanje, veću fizičku pristupačnost, i još puno toga.
