VEČITA BORBA ZA DINAR I LJUDSKA PRAVA

0
Nino Brajovic

Opstanak pre svega lokalnih medija moguć je jedino ako se medijska zajednica u kratkom roku, ne dužem od godinu dana, izbori za više novca i bolji sistem projektnog sufinansiranja – kaže Nino Brajović, generalni sekretar Udruženja novinara Srbije za časopis „Naše mesto“

O situaciji i stanju u lokalnim medijima, njihovoj privatizaciji, položaju novinara i zaposlenih u njima teško da smo mogli da pronađemo boljeg sagovornika od Nina Brajovića, generalnog sekretara Udruženja novinara Srbije (UNS). TV gledaoci sećaju ga se kao autora i urednika više informativno-političkih emisija koje je radio na tadašnjoj televiziji Beograd. Poslednjih, bezmalo dvadeset godina uveliko je aktivan u radu najstarijeg novinarskog udruženja u Srbiji, čiji je generalni sekretar i na čijem se čelu nalazio u dva mandata. Brajović je, između ostalog, bio i državni sekretar za informisanje i medije u Ministarstvu kulture i informisanja (od decembra 2016. do juna 2017).

Privatizacija lokalnih medija jeste dosledno sprovedena, međutim novinari tvrde, a i Vi ste svojevremeno izjavili da „povlačenje države iz medija nije donelo ništa dobro, već da se dogodio pomor lokalnih medija“. I šta sada?

Mediji su, po pravilu, žrtve političkih uticaja, ali i vlastite nesposobnosti da se prilagode promenama na tržištu. Privatizacija medija bila je propisana Zakonom o javnom informisanju još 2003. godine u kojem je jedino ostavljena mogućnost državi da osnuje novinsku agenciju.

Pre toga, do oktobarskih promena 2000. godine, bilo je para za sve medije: generalno, za Miloševićeve iz budžeta, a za takozvane nezavisne iz inostranstva. Treba priznati i da su čitaoci, slušaoci i gledaoci zaista imali bogatu ponudu pa i mogućnost da biraju šta će da čitaju i kome da veruju.

Padom Miloševića prestala je potreba međunarodne zajednice da finansira nezavisne medije, tim pre što je DOS-ova vlast preko kriznih štabova slobodno umarširala u sve državne medije. Medijsko tržište ostalo je bez značajne spoljne finansijske podrške, a talas neoliberalizma i prvobitne akumulacije kapitala nastavili su da uništavaju kompletnu privredu pa i medijski sektor.

S druge strane, zaposleni u medijima u javnoj svojini bili su uvereni da će vlast njihovu lojalnost nagraditi odustajanjem od privatizacije. Odlaganja je bilo, ali Vučićeva vlast, na kraju, odlučila je da dovrši privatizaciju nakon što je organizovala da njoj bliski ljudi dođu u posed velikog broja medija.

Nažalost, malo novinara i medijskih radnika prepoznalo je značaj ideje za koju se UNS zalagao čitavu deceniju, da medije treba privatizovati prenosom kapitala na zaposlene bez naknade. Nijedan medij privatizovan na ovaj način nije propao. Opstanak pre svega lokalnih medija moguć je jedino ako se medijska zajednica u kratkom roku, ne dužem od godinu dana, izbori za više novca i bolji sistem projektnog sufinansiranja.

Nije se pokazalo kao dobro ni projektno finasiranje?

Nije. Međutim, ono je dobra ideja, ali je loša regulativa, a još gora praksa. UNS jedini nije podržao set medijskih zakona jer je uočio da se Zakonom o javnom informisanju projektno sufinansiranje prepušta dobroj volji vlasti umesto da bude zakonska obaveza. Dakle, zakonom treba propisati minimalan iznos koji lokalne samouprave moraju da izdvajaju za projektno sufinansiranje medija baš kao što je zakonom garantovano finansiranje političkih stranaka.

Država, gradovi i lokalne samouprave za mnoge medije na osnovu projekata izdvajali su značajne sume novca. Imate li podatke ili saznanja kako je taj novac raspoređivan?

Da, UNS to pomno prati. Uočili smo da je iz godine u godinu sve više organizacija koje nisu reprezentativne u medijskoj zajednici, ali čiji članovi u komisijama za projektno sufinansiranje medijskog sadržaja od javnog značaja služe da vlastima bliski mediji dobiju novac.

Pare poreskih obveznika za proizvodnju medijskog sadržaja od javnog značaja tako dobijaju i mediji koji ne emituju program, ne proizvode nego prenose tuđe vesti ili služe kao portali za obračune sa političkom konkurencijom.

Primera ima mnogo, a veoma je poučan prošlogodišnji konkurs u Smederevu na kojem je 14 od dodeljenih 20 miliona dinara – nenamenski potrošeno. To stanje je nepodnošljivo kako za medije tako i za poreske obveznike. Tako drske zloupotrebe novca poreskih obveznika moraju da prestanu ukoliko ne želimo da postanemo crna rupa na evropskoj medijskoj mapi.

Situacija u medijima dobrim delom plod je i Strategije koja je na snazi od 2011. do 2016. Mnogi misle da je njen glavni rezultat to što je umesto delimičnog finansiranja nekog državnog, regionalnog medija, državni novac na kraju otišao u ruke privatnih vlasnika medija.

Suštinska posledica sprovođenja Strategije je drastično siromašenje medija. Iz istraživanja, koje je za potrebe Medijske koalicije sprovedeno 2011. godine, u UNS-u smo izračunali da su ukupna ulaganja javnog novca u medije sa svih nivoa vlasti godišnje iznosila oko četiri milijarde i 250 miliona dinara. Posle povlačenja države iz medija ta ulaganja iznose oko milijardu i 250 miliona dinara. Znači, sada je iz javnih izvora medijima dostupno manje od trećine novca u odnosu na 2011. godinu.

Povlačenjem iz vlasništva u medijima država je povukla i novac koji je do tada u njih ulagala. To je ključna greška ili loša namera kreatora Strategije.

Poučan je primer Jagodine. Do privatizacije je za medijsku kuću „Novi put“, u čijem sastavu su radio, televizija i nedeljni list, lokalna samouprava izdvajala godišnje oko 60 miliona dinara.

Po svemu sudeći, privatizacija medija, odnosno izlazak države iz medija, jednostavno nije uspeo. Mnogi mediji, pogotovo lokalni, neuspešno su privatizovani, odnosno to je urađeno loše po zaposlene. Neki od njih nisu ni imali priliku da budu privatizovani, pa su se ugasili sami od sebe. Umnogome su narušeni novinarski integritet i profesija. O ljudima koji su ostali bez posla uglavnom niko nije brinuo. Da li se UNS angažovao po ovim pitanjima i na koji način?

Više od hiljadu novinara i medijskih radnika ostalo je bez posla. Ali treba da budemo fer i priznamo da su mnogi lokalni mediji bili i socijalna ustanova za zbrinjavanje ljudi sa spiskova stranaka na vlasti.

UNS je deceniju i po zagovarao razvoj preduzetništva u medijima, nudio besplatne obuke za nove medije, predlagao kolegama da se udružuju i sami kupe medije u kojima rade, tražio izmene Zakona o javnom informisanju i medijima i uspeo da obezbedi da zaposleni u medijima koji nisu našli kupca dobiju besplatno kapital tih medija. Nema mnogo medija čiji zaposleni su dobili akcije bez naknade, ali su opstali: Radio-televizija Bor, RTV Vranje, ti mediji rade sa manje od polovine zaposlenih u odnosu na period pre privatizacije.

U planu je donošenje nove strategije, na čijem se radu, koliko je poznato, stalo u aprilu ove godine. Znate li zašto? I kada će biti nastavljeno? Kako gledate na to kao neko ko se do prošle godine nalazio na poslu državnog sekretara za informisanje?

Proces je zaustavio predsednik Vučić jer su se iz Radne grupe za izradu Strategije povukla najznačajnija udruženja i asocijacije: UNS, NUNS, ASMEDIA, NDNV… Predstavnica UNS-a u Radnoj grupi, LJiljana Smajlović, povukla se zbog imenovanja za državnog sekretara čoveka koji je davao izjave da su žene nedostojne vodećih funkcija u društvu, ostali su sledili UNS, nezadovoljni metodom rada u okviru Radne grupe. Mislim da je napravljen problem izborom državnog sekretara. Onda je odlučeno da se stvar reši tako što je formirana novu Radna grupa u čijem radu značajniju ulogu ima OEBS od funkcionera Ministarstva kulture u čijoj nadležnosti je izrada ovog strateškog dokumenta.

Formirana je nova Radna grupa čiji članovi mogu da za svaku oblast pozovu stručnjake po svom izboru. Obavezno je i učešće zainteresovanih organizacija i predstavnika drugih ministarstava i sekretarijata. Dokument će moći da sadrži više rešenja za pojedina pitanja kako bi se izbeglo preglasavanje.

Ipak, izgubljena je još jedna godina za poboljšanje medijskog sistema.

Imate li saznanja kako funkcionišu lokalni mediji u susednim zemljama, postoji li neki dobar primer ili rešenje koji bismo mogli primeniti u Srbiji?

Srbija se značajno razlikuje od svih susednih zemalja. Nijedna država u okruženju nema toliko medija (u registru APR-a oko 2.000), jedino mi imamo dva javna servisa, niko kao Srbija nema toliko manjinskih i višejezičnih medija. Zato primeri iz susedstva ili drugih zemalja nisu primenjivi u Srbiji.

Zvuči paradoksalno ali naš sistem projektnog sufinansiranja medija je jedinstven i dobro zamišljen. Ali, praksa je katastrofalna, a to znači da nema dobrih rešenja dokle god se naopako sprovode.

Sistem projektnog sufinansiranja mora da pretrpi značajne izmene. Po mišljenju UNS-a zakonom je potrebno propisati minimum izdvajanja iz budžeta lokalnih samouprava za medije kao i obavezu da se konkursi okončaju u prvom tromesečju. UNS će da traži i da polovina tog novca treba da bude namenjena za projekte, a polovina za proizvodnju informativnih programa.

Važno je i da komisije za odabir projekata treba da čine predstavnici reprezentativnih udruženja i asocijacija, uključujući i predstavnika lokalne samouprave.

Kakav je materijalni položaj novinara i urednika koji rade u lokalnim medijima?

Najteži u novijoj istoriji. Novinari u lokalnim medijima zarađuju od 25 do 40.000 dinara. Novinari i medijski radnici slabije su plaćeni od zaposlenih u bilo kojoj javnoj službi. Plate su im manje nego radnicima u prosveti, zdravstvu, javnoj upravi. Takav položaj za posledicu ima pad kvaliteta novinarstva, gubitak interesa mladih da se bave novinarstvom i, naravno, loše informisanje.

Da li se i u kojoj meri novinari iz lokalnih redakcija angažuju u radu UNS-a?

Veoma su angažovani. UNS tradicionalno u svojim upravnim telima ima oko polovine članova iz lokalnih redakcija. Zato dobro znamo probleme tih kolega i njihovih medija. Briga za položaj novinara, bez obzira da li rade u velikim ili malim medijima, je u našem fokusu i zato je UNS lider u profesionalnom organizovanju novinara i u regionu.

Kad Vas pitaju šta radite, često odgovarate rečenicom – evo, večita borba za dinar i ljudska prava! Šta je teže od toga i čega u današnje vreme ima manje – dinara ili ljudskih prava?

Da, tako odgovaram jer tako i radim. Kada sam zadužio kasu UNS-a, bilo je to 2001. godine, sačekao me je gubitak od 700.000 dinara. Ukupan prihod bio je 2.600.000 dinara. Za sedam godina prihode smo udvadesetostručili. Nikome se ne možete suprotstaviti i ni za šta se ne možete izboriti ukoliko nemate pristojno plaćenu ekipu i motivisane ljude.

Da nije tako ne bismo se izborili da Ustavni sud proglasi neustavnim antievropski Zakon o javnom informisanju iz 2009. godine, da međunarodna zajednica u Ustav Kosova upiše obavezu formiranja televizijskog kanala na srpskom jeziku. Zahvaljujući tome, desetine naših kolega su vraćene na posao posle nezakonitih otkaza. Kolegama godišnje obezbeđujemo oko 100.000 evra beskamatnih pozajmica i bespovratne pomoći, zastupanje u sudskim sporovima, stručno usavršavanje u okviru naših škola i kurseva.

Najteže je obezbediti novac, zaraditi novac, a ne dobiti donacije. Posle sve ide lakše.

Piše: Nada S. Jakšić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo, unesite svoje ime