TRAKTOR, POSLASTIČARNICA, BICIKL I DRUGE USPOMENE

0
Harold shed-336505_1920-min

Ne smemo biti sirotinja koja će zavisiti od sunca, kiše, zapušenih odvodnih kanala i zabrinuto gledati u nebo. Iako ne zvuči logično, veliki deo sveta i danas je više gladan nego sit. Na nama je da iskoristimo svaku šansu koju imamo

Kada sam saznao da je tema novog broja „Našeg mesta“ poljoprivreda, kroz glavu mi odmah prođoše četiri uspomene za koje mislim da mnogo govore o našim plodnim poljima i naporima da konačno postanemo „žitnica Evrope“ ili makar oaza zdrave hrane u ovoj genetski modifikovanoj civilizaciji. A uspomene su tu da se podele sa dragim ljudima, zar ne? Kako to reče glavni lik iz jedne popularne dečje serije u vreme kada je ta produkcija bila mnogo više od animiranih filmova o mutiranim čudovištima: „Ne znam da li će da koristi, ali sigurno ne može da škodi“.

Uspomena broj 1

Sedeo sam sa svojim rođakom na traktoru, a pred nama je bilo nepregledno polje pšenice. Bio sam još mali i činilo mi se da nema većeg traktora niti prostranijeg polja u selu. Čak ni sunce koje je upeklo (za to vreme na neverovatnih 32 stepena celzijusa) nije moglo da mi pokvari raspoloženje. Kao dete iz grada oduševljeno sam pričao o svemu što sam video oko sebe. Ali moj rođak, kome je ta ista njiva već mnogo puta slomila leđa, a sunce ga danima nemilosrdno pržilo, nije delio moje oduševljenje. Kada sam sa njim podelio svoju radost i sa ushićenjem maštao kako se sa tog polja hrani pola Srbije, on samo ravnodušno otpljunu u stranu i reče: „E, da se ovde zna neki red, tako bi i bilo. Japanci bi odavde hranili pola Evrope, a ne ovako da nikad ne znam šta me čeka“. I dok sam ja začuđeno zamišljao male Japance kako na polju poda mnom uzgajaju džinovsku pšenicu i izvoze je u sve krajeve našeg kontinenta, drumom pored polja prođe komšija na ganc novom traktoru koji je bio neuporedivo bolji i veći od onog koji je imao moj rođak. Čovek na traktoru nam mahnu u znak pozdrava. Ote mi se iskreni uzdah: „Auuuuuuuu, čoveče!“. No, odmah se utišah kada sam video kako me rođak gleda. On samo procedi kroz zube: „Da, Rođa ima najbolji traktor u selu. A ja sam mu j… ženu“.

Uspomena broj 2

U selu V. u Bačkoj sedeli smo sa lokalnim mlinarima. Ispred nas suvi kolači i kafa sa mlekom. Pomalo užurbana atmosfera, jer mlinari unose i iznose neke velike frižidere, stolice, kojekakve trice iz kuće i nose ih u lokal koji su iznajmili u susednoj kući. Kažu da otvaraju prodavnicu sladoleda. Mi im čestitamo, ubeđeni da šire posao i da im mlin sigurno donosi dobru zaradu, iako nam nije jasno što najpre nisu otvorili pekaru kao logičan nastavak proizvodnje. Međutim, istina je bila sasvim drugačija. Domaćini su nam rekli da prodavnicu sladoleda otvaraju jer su prinuđeni da zatvore mlin. Zarada je takva da im se ne isplati da više troše struju. Ne znaju ni oni da objasne kako se to sve tako potrefilo, ali znaju da je sve otišlo dođavola u njihovom mirnom selu V, gde čak i deca spavaju posle ručka. Domaćica nam priča o tome kako je nekada moćno selo, posle 2000. godine propalo i, umesto oaze za poljoprivrednike, postalo selo u kom najbolje žive prodavci sekundarnih sirovina. „Bili smo najrazvijenije selo u opštini, ma kakvoj opštini, u celom Okrugu“, počinje ona priču. „Svega smo imali – i pšenice i šećerne repe i kukuruza, i veliki hotel na jezeru, dolazilo nam je pola Vojvodine ovde. Ja sam radila kao blagajnica u kombinatu L, a petkom nisam mogla kući do ponoći da odem koliko smo novca imali i morali da ga prebrojimo. Selo je cvetalo, bilo je dece za dve škole. A onda je došla privatizacija. Ovaj tajkun K. je došao i zatvorio nam sve osim ono malo šećerne repe, otpustio je skoro sve ljude. Ništa ga nije interesovalo drugo i, eto, sad sve propada, i hotel i polja i selo, a deca odlaze. Naravno da ne radi ni naš mlin, sve što je mlado ode odavde. A i za vreme rata smo živeli dobro, a evo sad mir i privatizaciju nismo preživeli. Valjda će ovaj sladoled barem da krene“, kaže ona i sama ne verujući mnogo u svoje reči. Kolači su bili lepi, a kafa jaka, ali nam se nekako više nije ni jelo ni pilo.

Uspomena broj 3

Laza, komšija naših rođaka u mirnom bačkom selu V. koje je postradalo u srpskoj verziji privatizacije, vozio je svoj stari bicikl pravo ka meni. Kada sam već bio siguran da će me udariti, iako je na šoru bilo mesta da bi se mogao proterati traktor, Laza neočekivano i bez razloga skrenu naglo ulevo, pade sa bicikla i skupa sa njim upade u odvod za vodu. Ovaj nagli preokret me je toliko zbunio da par sekundi nisam mogao ni da pritrčim da pomognem nesrećnom biciklisti koji se nije pomaljao iz jarka. Kada sam se konačno trgnuo i krenuo da pomognem Lazi, moj rođak, koji je sve posmatrao iza ograde dvorišta, dobaci: „Ma, pusti ga, opet se napio, izaći će čim se ispava“. Par meseci kasnije, kada smo za Uskrs ponovo došli u posetu mirnom bačkom selu V, video sam komšiju kako tužno tetura šorom. Pozdravio sam ga i nisam izdržao, a da ga ne zapitam šta mu je sa biciklom sa koga ranije nije silazio. Tužno mi je dobacio da su mu ga ukrali i da već mesecima mora peške kroz selo, kud god da krene. Onda prođe mimo mene i nastavi da tetura u nepoznatom pravcu. „Ma, pusti ga, tako bar ne spava u jarku“, dobaci moj rođak koji je sve posmatrao iza ograde našeg dvorišta. Sledeći put smo u selo V. došli nedugo posle poplava koje su ozbiljno uzdrmale ionako nesrećno selo. Jedini ko je izgledao srećan u tim okolnostima bio je komšija Laza jer je u jednom od odvoda za vodu, nakon što su ga meštani nakon poplava očistili, pronašao svoje biciklo. Kažu da je pao na kolena i zagrlio bicikl kada su mu ga doneli. I svima je u mestu u tom trenutku bilo drago što je Laza ponovo našao svog dvotočkaša sa koga ranije praktično nije ni silazio. Kao da su svi zaboravili da su ga našli u zapušenom odvodu za vodu i to posle poplave koja im je toliko nevolja zadala. Pa i što da se ne raduju? Da je Lazino biciklo bila jedina stvar koja je zapušila odvod pa i da se ljute. Ovako svako je pronašao bar nešto svoje u tim odvodima, jednom kad su ih konačno očistili. Posle poplave, naravno.

Uspomena broj 4

Na nekom skupu o digitalizaciji preda mnom je stajao čovek u savršeno skrojenom odelu i sa prikladnom kravatom. Iza njega veliko platno na kom se odigravala prezentacija sa njegovog laptopa. Video sam jasno da mu polje nikada nije slomilo leđa, niti da ga je sunce nemilosrdno danima pržilo. A opet, upravo je on tako beo i čistih ruku govorio o budućnosti naše poljoprivrede. Na kompjuteru je pokazivao programe koji očitavaju koliko vode prima biljka, kako na nju utiče sunce, emitovao snimke polja učinjenih sa drona, sva čuda koja su usevima o kojima je govorio višestruko povećala rod. I to bez GMO. Nije mi čovek ličio na Japanca, niti na moje namučene rođake sa sela. Ko zna da li će baš on, u onom savršenom odelu i uštirkanoj beloj košulji, uspeti da sa naših polja hrani pola Evrope i od mirnog bačkog sela V. ponovo načini oazu za poljoprivrednike ili makar srećno selo u kojem ima dece. Ali, digitalno vreme radi za njega. I tako, ne znam da li ove moje uspomene govore nešto smisleno o našoj poljoprivredi. Ali, znam da  više ne smemo biti sirotinja koja će zavisiti od sunca, kiše, zapušenih odvodnih kanala i zabrinuto gledati u nebo. Iako ne zvuči logično, veliki deo sveta i danas je više gladan nego sit. Na nama je da iskoristimo svaku šansu koju imamo. Bez obzira što nismo Japanci.

 

Piše: Harold Stojanović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo, unesite svoje ime