Šta su i kako se sprovode lokalni izbori: Direktno odlučivanje građana

0
izbori

Ovi izbori su veoma važni jer građani jedne opštine ili grada samo tada, jednom u četiri godine, biraju svoje predstavnike, odbornike, a oni zatim donose odluke i biraju izvršne organe, predsednika opštine ili gradonačelnika i gradsko ili opštinsko veće

Skupština je najviši organ jedinice lokalne samouprave. Čine je odbornici koje građani biraju na period od četiri godine na neposrednim izborima, tajnim glasanjem. Ovi izbori su veoma važni jer građani jedne opštine ili grada samo tada, jednom u četiri godine, biraju svoje predstavnike, odbornike, a oni zatim donose odluke i biraju izvršne organe, predsednika opštine ili gradonačelnika i gradsko ili opštinsko veće. Za mnoge građane to je jedina prilika kada direktno participiraju u lokalnoj politici i odlučuju o budućnosti svoje lokalne zajednice. Stoga je veoma bitno da izbori budu održani po striktnim pravilima, da izborni proces bude uređen i kontrolisan, i da izborna pravila garantuju jednak položaj svim izbornim akterima, da budu demokratski okvir za pošten izbor građanskih predstavnika i da se dosledno primenjuju.

Birački odbori

Izborna pravila za lokalne izbore reguliše zakon o lokalnim izborima. Osim ovog zakona, za održavanje izbora važni su još i Zakon o lokalnoj samoupravi kao i Zakon o jedinstvenom biračkom spisku. Brojna pitanja koja su bitna za sprovođenje konkretnih izbora uređuju se podzakonskim aktima koje donosi izborna komisija kao što su uputstvo za sprovođenje izbora i pravila o radu biračkih odbora. Na pitanja koja nisu uređena Zakonom o lokalnim izborima, shodno se primenjuju odredbe Zakona o izboru narodnih poslanika. U praksi se obično događa da se istog dana održavaju izbori za narodne poslanike i izbori za odbornike u skupštinama opština i gradova. Kada se istovremeno održavaju izbori za odbornike i izbori za narodne poslanike Narodne skupštine, poslove biračkih odbora na sprovođenju izbora za odbornike obavljaju birački odbori obrazovani za sprovođenje izbora za narodne poslanike. To znači da birački odbor u stalnom sastavu imenuje Republička izborna komisija u skladu sa pravilima koja uređuju izbor narodnih poslanika. Taj birački odbor koji čine predsednik, dva člana i njihovi zamenici nadležan je da na biračkom mestu neposredno sprovede glasanje kako za narodne poslanike, tako i za odbornike. Pravo na članove proširenog sastava biračkih odbora imaju predstavnici podnosilaca izbornih lista kandidata za narodne poslanike. Nakon usvajanja Ustava Srbije 2006, a zatim i seta zakona o lokalnoj samoupravi 2007. godine, naredne 2008. godine održani su izbori istovremeno u svim gradovima i opštinama. Imajući u vidu da su pojedine Skupštine opština i gradova u međuvremenu iz raznih razloga raspuštene, u njima su održani vanredni izbori. Na taj način se termin izbora u tim lokalnim samoupravama pomerio, jer i mandat skupštine izabrane na vanrednim izborima traje četiri godine. Već 2012. godine izbori nisu održani u 13 opština i gradova, od čega pet na Kosovu i Metohiji. Izbori nisu tada održani ni u beogradskim gradskim opštinama Zemun i Voždovac. Na izborima 2016. iz redovnog termina za izbore ispalo je 14 lokalnih samouprava. Vanredni izbori za Skupštinu grada Beograda održani su 2018. godine tako da će i ta lokalna Skupština imati izbore tek 2022. godine. Većina lokalnih samouprava trebalo bi da ima naredne izbore u redovnom terminu, odnosno najkasnije 3. maja 2020. godine, 30 dana pre nego što Narodnoj Skupštini i većini lokalnih skupština ističe četvorogodišnji mandat.

Različiti izborni sistemi

Od povratka višestranačke demokratije u Srbiji 1990. godine, lokalni izbori su održavani sedam puta. Za tih gotovo 30 godina korišćeni su različiti izborni sistemi. Dvokružni većinski sistem 1992. i 1996, sistem relativne većine 2000. godine i proporcionalni sistem sa jednom izbornom jedinicom od 2004. Samo na tim izborima 2004. korišćen je sistem sa zatvorenom blokiranom listom, zakonskim izbornim pragom od 3% važećih glasova i Her-Nimajerovom formulom za raspodelu mandata. Gradonačelnici i predsednici opština izabrani su direktno. Na izborima 2008. godine ukinut je neposredni izbor predsednika opština i gradonačelnika, povećan je zakonski izborni prag na 5% važećih glasova i uveden je sistem najvećeg količnika, odnosno D’Ontova formula za izračunavanje broja dobijenih mandata. Za liste nacionalnih manjina cenzus od 5% ne važi, one ulaze u skupštinu ako pređu tzv. prirodni prag. Nakon izbora iz 2004, ispostavilo se da je neposredan izbor predsednika opština i gradonačelnika a proporcionalan izbor odbornika doveo do velike nestabilnosti i opstrukcija u radu lokalnih samouprava. Tamo gde je direktno izabrani predsednik ili gradonačelnik bio iz jedne političke stranke ili koalicije, a skupštinska većina iz druge suprotstavljene strane, dolazilo je do čestih sukoba između organa koji upravljaju lokalnim samoupravama. Skupštine su odbijale da izglasaju budžet čiji je predlagač gradonačelnik ili opštinski predsednik, a umesto toga su raspisivale referendume za opoziv direktno izabranog čelnog čoveka lokalne samouprave. Ukoliko takav referendum ne bi bio uspešan, dolazilo je do raspuštanja skupštine i vanrednih izbora. S toga je, nakon samo jednog mandata sa izabranim liderima, lokalna samouprava ponovo vraćena na sistem u kome predsednika opštine bira skupština. Dodatni problem predstavljala je česta praksa prelaska iz stranke u stranku. Takvi odbornici, popularno u narodu nazvani „preletačiˮ, obesmišljavali su izraženu volju birača na proporcionalnim izborima i destabilizovali sistem predstavničke demokratije. Kada je 2006. godine usvojen novi Ustav Srbije, on je predvideo mogućnost da poslanik, a samim tim i odbornik, može staviti na raspolaganje svoj mandat stranci sa čije liste je izabran čime je uvedena praksa tzv. „blankoˮ ostavki. Četiri godine kasnije, 2010. godine, Ustavni sud je ovu odredbu proglasio neustavnom, i preletači su se vratili na političku scenu, sada prisutniji nego ikada.

Izborni uslovi

Za održavanje poštenih, pravednih i demokratskih izbora izuzetno je važno da se obezbedi da izborna kampanja bude koliko-toliko ravnopravna i zakonita. Posebno je značajna uloga koju u izbornom procesu imaju mediji. Nema prave demokratije bez jasno definisanog zakonskog i praktičnog okvira koji će omogućiti da mediji ne diskriminišu učesnike izbora, odnosno političke subjekte. Mediji treba da su pod jednakim uslovima dostupni za različite političke stranke i programe. Regulatorni okvir treba da obezbedi građanima celovitu informisanost o izbornoj ponudi. Biračima se mora omogućiti da glasaju slobodno, bez pritisaka i da u atmosferi potpune i objektivne informisanosti donesu svoju odluku. Ove uslove nije lako obezbediti i država, mediji, a posebno regulatorna tela, moraju neprekidno da vode računa o tome i da unapređuju svoju praksu. Pojedine opozicione stranke najavile su bojkot, odnosno da neće ni učestvovati na narednim izborima pozivajući se upravo na neravnopravnu zastupljenost u medijima i na nedovoljno uređenu izbornu proceduru i kontrolu. Ukoliko se to dogodi demokratska zastupljenost različitih interesa, programa i političkih opcija mogla bi biti dovedena u pitanje, a samim tim i demokratičnost izbora.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo, unesite svoje ime