Prof. dr Danica Grujičić, načelnik Odeljenja za neuroonkologiju KCS
I ranije ste pominjali da su u zdravstvu svi nezadovoljni, kako zaposleni zbog malih plata i preopterećenosti, tako i pacijenti, jer svaki odlazak kod lekara „traje“, dugo se čeka. Šta bi to konkretno trebalo promeniti u zdravstvenom sistemu da bi se ovo sveobuhvatno nezadovoljstvo promenilo, a lečenje postalo efikasnije?
Činjenica je da sadašnjom organizacijom zdravstvenog sistema nisu zadovoljni ni pacijenti ni zaposleni. Prvi jer moraju uglavnom dugo da čekaju na preglede, mada postoje i izuzeci, a drugi malim platama, preopterećenjem i slabom iskorišćenošću resursa. Neophodno je da država ima hrabrosti i da reformiše sistem. Ono što moj tim zagovara i na čemu radimo jeste koncept porodičnog lekara. To podrazumeva kompletnu reformu zdravstvenog sistema i uvođenje porodičnog lekara, porodičnog zubara, porodičnog apotekara i porodičnog psihologa.
Glavni cilj ovog sistema je preventiva i azdravstveno obrazovanje stanovništva. Nažalost, kolege – lekari opšte prakse, pretvorili su se u administrativce kojima se nametnulo da više vode računa o papirologiji, nego o ljudima, jer moraju da ispoštuju normu od 30 pacijenata dnevno. Usled takve podele rada, lekari opšte prakse ne mogu da pokažu svoje znanje i, pritom, rade za male plate. Praktično čitav zdravstveni sistem počiva na entuzijazmu pojedinca!
Jedan od Vaših predloga je ukidanje domova zdravlja. Šta to praktično znači, kako bi onih 30 ljudi koje danas primi jedan lekar opšte prakse u domu zdravlja tražili pomoć?
Klasični domovi zdravlja, prema našoj ideji, ne bi postojali, već bi osnovna zdravstvena zaštita bila organizovana drugačije. Ideja je da se lekari, stomatolozi, farmaceuti i psiholozi približe korisniku usluga. Umesto jednog lekara opšte prakse, imali bismo timove na određeni broj ljudi na određenoj teritoriji, koji bi uz podelu posla vodili računa o njima. Mora se uzeti u obzir da postoje delovi Srbije koji su slabije naseljeni, pa jedan lekar mora da pokriva veliku teritoriju za manji broj pacijenata, a negde na malom prostoru ima mnogo pacijenata. Takve manje grupe bi u svojoj opremi imale mogućnost da urade neophodne analize krvi, pregled ultrazvukom, rendgentske snimke, a posebno bi se organizovali preventivni pregledi u zavisnosti od rizika.
Pojasnite nam pojam porodičnog lekara. Da li bi svaki lekar to mogao da bude i da li bi se, eventualno, stvarala gužva i ispred njegove ordinacije?
Porodični lekar nije kozmetička promena sistema, već radikalni rez koji kompletno menja i dosadašnju ulogu lekara i ponašanje pacijenata. Naravno, ovakav sistem bi se uvodio postepeno, vremenom. Dovoljno nam je deset godina rada na reformi da stvorimo najbolji sistem u ovom delu Evrope!
Koncept porodičnog lekara podrazumeva mnogo veću potrebu za lekarima opšte prakse, koji bi se osposobili da rade mnogo veći deo posla nego sada. To znači da je primarna zdravstvena zaštita najvažniji deo zdravstvenog sistema jer se bavi preventivom. Naravno da taj lekar ne može da radi za 45.000 dinara, ali upravo tu i jeste poenta reforme, jer ona ovde podrazumeva i reformu Zakona o osiguranju i uključivanje osiguravajućih kuća. NJima se, kao i samom sistemu, više isplati da lekaru daju duplo veću platu ukoliko će on za tih mesec dana pregledima da rano dijagnostifikuje težu bolest ili da kontrolama i savetima spreči pojavljivanje bolesti. Jer, u suprotnom, pacijent ulazi u složeni proces lečenja, koji je mnogo rizičniji za njega i skuplji za državu. Pravljenjem liste obaveznih kontrola rizičnih grupa se u suštini izbegava gužva.
Opširnije u štampanom izdanju