KOD NAS JE SVE OD DANAS DO SUTRA – LJUBOMIR MIHAJLOVIĆ, BANKAR

0
ljubomir-mihajlovic

Bankarski sistem u Srbiji je dobar; opštine moraju da budu efikasne u ubiranju poreza i bilo bi dobro da se što manje zadužuju; moramo da menjamo navike – keš služi samo za pijacu, sve ostalo treba plaćati karticama

Bankar sa bogatim iskustvom i bivši direktor Komercijalne banke, LJubomir Mihajlović, koji je ostao poznat po nadimku LJuba Šiptar koji mu je nadenuo Peko Dapčević, ali i po izjavama poput „Policija donela, policija odnela“, kada je ustanovljeno da se u trezoru banke nalazi 550 kilograma heroina – i dalje je aktivan. Iako ima 75 godina i, kako kaže, „85 odsto svog vremena odmara“, ipak i dalje rado pomogne privrednicima i zvaničnicima iz regiona ponekim savetom. Često je, kaže, u Crnoj Gori, prija mu morski vazduh, a sa nama je razgovarao uz kafu u jednom beogradskom restoranu.

Opštine su nekad mogle da biraju u kojoj će banci držati sredstva, te su se i banke nadmetale povoljnijim uslovima. Sada sredstva idu na konsolidovan račun trezora lokalne vlasti. Koji sistem je bolji i zašto?

Tržište je uvek zakon, tržište određuje. Ako ti neko odredi da treba da imaš račun negde, to je onda dirigovani sistem. Opštine treba pustiti da same biraju. Jer, svaki klijent ima određeni interes. Možda neće imati sama opština kao takva, ali će imati njihova preduzeća, zaposleni, članovi porodica, lakše će uzimati stambene ili potrošačke kredite. Na taj način se pospešuje ne samo razvoj opštine i preduzeća, već i građana. Banka je u funkciji razvoja, njoj je interes da plasira što više sredstava, ali da ih plasira u sigurne ruke, da onaj ko uzme, može to i da vrati.

Šta mislite o izdavanju lokalnih obveznica, da li je to bolji način finansiranja na lokalu od, kod nas, uobičajenog zaduživanja i uzimanja kredita?

To je poznat sistem u Evropi. Opštine tako pre i lakše dolaze do sredstava za njihov razvoj i finansiranje određenih delatnosti. Samo, i to je mač sa dve oštrice. Onaj ko proda obveznicu, on ima obavezu da je, u roku kad dospeva, vrati. Znači da moraju da se naprave kratkoročni, srednjeročni i dugoročni planovi izvornih sredstava. Nije jednostavno emitovati hartiju od vrednosti, prodati je, jer šta ako ne može da se vrati na dan dospeća? Ali, to sve može da se organizuje. Sam naš bankarski mehanizam je prilično dobro uređen.

Da li biste mogli da preporučite današnjem opštinskom rukovodstvu, na primer, kako da najjeftinije i najsigurnije dođe do sredstava za finansiranje planiranih kapitalnih investicija?

Najjeftinije bi bilo da opštine budu efikasne i da ubiraju svoje prihode i poreze, i da se što manje zadužuju. Jer, svaki kredit je teret i trošak. Ne sme da se dešava da se, recimo, podigne određeni broj stambenih zgrada, a nemaju ni građevinsku dozvolu niti plaćaju porez. Ako je već prinuđena da se zaduži, onda bi trebalo da može da bira banku. A banaka imamo dosta. Mi smo možda i jedina zemlja u svetu koja u odnosu na broj stanovnika i privredni sistem, ima ovoliko banaka. Imamo ih i više nego što je potrebno. To onda ostavlja mogućnost da se bira banka, jer se i one takmiče, nigde nisu isti uslovi. Treba odabrati mesto gde će biti najmanji troškovi obrade kreditnog zahteva, dugi rok otplate, grejs period, ali za to vam trebaju obrazovani, stručni ljudi koji poznaju bankarsko tržište.

Kako ocenjujete rezultat bankarske reforme u Srbiji?

Bankarski sistem u Srbiji je odličan. Ali, nije dobar sa stanovišta strukture kapitala u bankama, da su uglavnom sve strane banke, odnosno strani kapital. Jer, svako dođe da zaradi i da to ponese sa sobom, u svoju zemlju. Nije dobro što smo dozvolili da dođe mnogo stranih banaka, a naše poput Beobanke, Beogradske banke, Jugobanke, Investbanke, sve su dekretom otišle u stečaj. Stečaj i dalje nije završen, ne znaju šta će sa novcem koji imaju. Umesto da smo formirali svoje banke i da taj kapital ostaje, i da sve što zaradimo ponovo investiramo.

Tvrdite da je za državu dobro da ima svoju, domaću banku i dali ste „recept“ kako bi ona mogla da se napravi. S druge strane, ipak, može da se čuje da je uplitanje države uvek loše za banku, da posao treba prepustiti profesionalcima i „velikim stranim igračima“. Zašto je za državu dobro da ima svoju banku?

Država ne mora da bude većinski vlasnik banke. Ona može da ima svoj deo, ali i ne mora. Ali treba da dozvoli da određene zdrave, domaće kompanije mogu da kupe banke. Taj kapital koji ulože u banku, ostaće u zemlji, i banka sa svojim daljim razvojem i ostvarivanjem profita,  ostavlja taj novac u zemlji i ponovo investira. Svi se pozivaju na to da ovo ne dozvoljavaju Evropska unija, MMF, Svetska banka, da svi insistiraju na velikim stranim bankama. To nije tačno. Slovenija, na primer, prva je ušla u EU iz bivše Jugoslavije, a da je LJubljanska banka ostala domaća. Čak ima i banku kod nas u Srbiji.

Osnovali ste Komercijalnu banku i vodili je 12 godina, sve dok Vam Mlađan Dinkić nije 2004. rekao, kako ste sami kazali – da je „bolje da sami odete“. Jeste li pratili rad banke posle toga? Šta biste Vi uradili danas, na primer, sa Komercijalnom bankom?

Ako se Komercijalna banka privatizuje, od domaćih banaka ostaju još Poštanska štedionica, Jubmes, ali sve je to sitno. Da sam ministar finansija ili predsednik vlade, sve bih domaće banke gde država ima neki kapital, integrisao i spojio ih sa Komercijalnom bankom, da se napravi jedna jaka banka. Na taj način, mnoge strane i domaće banke same bi otišle. Jer, svako radi da bi zaradio, a ako bi 30-40 odsto tržišta poslovalo sa Komercijalnom bankom, ovi bi sami otišli. Ali, ovde neko nema interesa da to učini, ili ne zna, ili prosto neće.

Da li to uopšte može da funkcioniše kod nas s obzirom na dosadašnju praksu – pokušaje reketiranja, nenaplative kredite, bonuse bez pokrića? I sami ste, na primer, govorili da su Vam razni funkcioneri tražili sredstva, a da Vas zauzvrat „uzmu u zaštitu“.

To zavisi od rukovodstva. Dok sam bio direktor banke, na mene država nikada nije imala uticaja, verujte. Niti sam o tome razmišljao. Radilo se samo u skladu sa zakonom i interesima banke. Doduše, nisu me mnogo ni zvali, znali su da samo radim svoj posao.

Tvrdili ste da će platni promet biti bolji i efikasniji ako pređe u banke. Da li se to potvrdilo i da li i sada mislite da je dobro što je demontiran SDK odn. Služba platnog prometa (SPP)?

Fizička i pravna lica novac drže u bankama, to je jedina institucija u svetu gde se drži novac. Za vreme postojanja službe platnog prometa, takozvanog SDK, novac nije bio u bankama, već ga je držala Služba platnog prometa. A mi smo imali račun kod njih. Bilo je dana kada su banke imale na svom računu veliki finansijski potencijal, ali nisu mogle da ga koriste. Jer, SDK neće da pusti sredstva. NJime je u to vreme dirigovala politika, Savez komunista.

Pa tako dođemo u situaciju da RTB Bor ili smederevska Železara treba da isplate lične dohotke, a nemaju novca. Onda SDK sa svog, zbirnog, računa pusti pare za plate. Kad stignu prilivi, onda tek prebaci pare bankama, što znači da one same nisu mogle da raspolažu novcem niti da se razvijaju.

Ja sam bio predsednik komisije koja se zalagala za ukidanje SDK, išao sam po Srbiji i objašnjavao da može da se potroši samo onoliko koliko imate. Ako banka nema dovoljno, ne može da daje velike sume za takozvane dobre kupce, te ni da se zadužuje kod neke druge banke. Ono gde bi SDK bio dobar, što sam tada takođe predlagao, jeste da ubira porez. Da bi firma podigla pare za lične dohotke, morala bi prvo da pokaže da je platila sav porez državi koji duguje. Predlagao sam da se u okviru Narodne banke formira jedna služba koja bi se samo time bavila, ali država nije htela.

Čini se da smo ranije ulazili u banku kao u svoju kuću, bilo kao firme ili kao građani. Danas se držimo za džepove, strepeći odakle će nas „napasti“. Kako to objašnjavate?

Ništa se ovde nije promenilo. Naš narod nije civilizovan u tom delu, nije obrazovan. Ne možete da uđete u banku, uzmete ugovor, a da ga dobro ne pročitate. Jedina razlika je što je bankarski sistem ranije bio na nižem nivou. Znači, ugovor se čita, ako nisi finansijski jak ili ne poznaješ materiju, uzmeš stručnjaka ili advokata koji će reći da je ova odredba dobra, ova nije. A ne – vi potpišete ugovor, a oni su vam rekli da treba da platite obradu zahteva tri ili pet odsto od iznosa kredita ili su vam rekli da imate grejs period, a u ugovoru piše da i u tom periodu imate kamatu.

Od Vas su savete tražili biznismeni i državnici, pa i Slobodan Milošević i Zoran Đinđić…

Nisu tražili savete, nego je Komercijalna banka prosto bila državna, jedina koja je imala pare. Stvorio sam takve mehanizme, da sam imao veliki finansijski potencijal.

Da, ali ste u tom smislu i sarađivali sa domaćom vlašću. Sami ste govorili da su od Vas tražili mišljenje, kako zvaničnici kod nas, tako i državnici iz regiona. Da li Vam se iz Srbije danas neko obraća za ovakvu pomoć i da li ste savetovali domaće zvaničnike posle Đinđića?

Ne, nikada. Da vam kažem, da je država htela da i dalje sarađujemo, možda bi mi bilo ponuđeno neko mesto. Ne mora to da bude na čelu banke, već imate raznih savetodavnih pozicija, upravnih odbora…

Rekli ste još pre petnaestak godina da ček na poček nije u skladu sa zakonom, da su to trgovci kod nas našli rupu u zakonu. Kako je to rešeno, da li je pomenjen zakon ili je ovo i dalje „rupa“?

Promenjen je zakon, da. Mi tada nismo imali uređen finansijski sistem. U jednom tekstu još 1989. pisao sam da treba uvesti čekove. Iako ovo nije bilo zakonski regulisano kako treba, trgovci su to iskoristili. Banke su izdavale čekove kome treba i kome ne treba. Jer, kada ček dođe na naplatu, ne sme da bude bez pokrića. Jedan od razloga za hiperinflaciju devedesetih bilo je i emitovanje neograničene količine čekova, bez kontrole. A danas sistem bezgotovinskog plaćanja treba razvijati. Jer, recimo, siva ekonomija je i dalje preko 30 odsto.

Šta to znači? Znači da se plaća u kešu, čime se izbegavaju i akcize, i porezi i sve druge dažbine. Naš sistem u tom delu treba popraviti za jedno 50 odsto. Zapravo, treba uvesti ograničenje da samo do 200 evra mesečno u dinarskoj protivrednosti može da se plati kešom, i da sve ostalo mora da ide preko računa.

Kad smo već kod toga, još 2003. ste govorili da zemlja treba da se okrene platnim karticama, koje su se koristile do 1991, „a onda smo sve zaboravili“ i 10 godina kaskali za zemljama u regionu. Kako komentarišete to da, iako je danas upotreba kartica raširena, stanovništvo i dalje više koristi gotovinu, koliko sada „kaskamo“?

To je opet stvar mentaliteta, kod nas je najzastupljeniji keš, i samo keš. Dete treba od malena vaspitavati da postoje i drugi instrumenti, kojima može nešto da plati. Ovde bi trebalo država, odnosno centralna banka, da propiše uslove. Keš treba da služi samo za pijacu. Jer, sve drugo, pa i kafu u restoranu, treba da platite karticom. Ako date gotovinu, konobar može da ne evidentira uplatu i da stavi sebi u džep. Kada platite karticom, on mora da obračuna sve što pripada državi. Građani i firme su tu glavna kočnica.

Da, ali građanima se možda više „isplati“ da plate gotovinom, ako se zna da zaziru od troškova održavanja računa ili izdavanja kartica. Kako mogu samo oni da budu kočnica?

To je već drugi problem, nemamo sistem kontrole. Moram da pomenem Nemačku. Tamo postoji udruženje banaka, koje je za zemlju maltene kao vlada. Nemaju snagu zakona, ali imaju mogućnost kontrole. Na primer, u udruženju donesu odluku da bankarske provozije po karticama mogu da budu „od-do“ određenog iznosa, a ta razlika se meri u promilima, toliko je mala. Banke onda ne smeju da idu iznad ili ispod tog merila, već moraju da se uklope. Isto važi za kredite, kamate na štednju. Kod nas, s druge strane, svaka banka samostalno donosi odluku. Centralna banka bi onda morala da u okviru monetarnog sistema utvrdi određene parametre. Jer, do ovoga i dolazi zato što smo finansijski nestabilna zemlja. Daleko smo od toga kako treba da bude.

Da li vidite Srbiju kao uređenu u ovom smislu u neko dogledno vreme?

Jedan ekonomista je nedavno rekao da nama tek treba da dođe ekonomska kriza, ona koja je bila 2008. u Americi. Tada sam bio direktor Makedonske banke u Skoplju i predsednik Privredne komore me je pozvao na sastanak. To je bilo devet meseci pre izbijanja krize u Americi. Još tada sam ih pitao da li se spremaju  za predstojeću ekonomsku krizu, jer  se znalo da će do toga da dođe. Tada mi niko nije verovao, govorili su da sam došao iz Beograda da im držim predavanja, ali kad se desilo šta se desilo, mira nisam imao. U tri noću su me budili i molili za pomoć. Zašto to pominjem? Zato što moraju da se prate svi ekonomski parametri u svetu. Kod nas se to ne  radi. Svi živimo od danas do sutra i svi se zadužujemo. Isto je i sa građanima, i sa državom. Imamo veliku sreću sa ovo malo stranih investicija i velikim prilivom od dijaspore. Oni su glavni finansijeri održavanja stabilnosti kursa dinara. Kažu da je do sada već stiglo tri milijarde evra priliva, građani su uvek štitili ovu zemlju.  Ali ne može samo to da nas izvuče. Jer, nemamo mehanizme za zakone koje donosimo, da neko može da prati da li se sprovodi zakon. U Nemačkoj za svaki zakon imate instituciju koja prati njegovo sprovođenje.

Piše: Danijela Ćirović

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo, unesite svoje ime