Elektronska evidencija radnog vremena, tužibaba ili najbolji drug?

1
Vreme na poslu, posao
Foto: Pixabay.com

Koliko god to grubo i orvelovski zvučalo, sistem za evidenciju radnog vremena, na izvestan način zaista kontroliše radnog čoveka, najčešće osam sati dnevno. Dolazi se i odlazi, privatno i poslovno, doručkuje, naglo izleće, zaboravlja se kartica… Nezavisno od toga da li je taj radni čovek zaposlen u javnom sektoru gde, pre svega, rukovodioci odeljenja takođe kao obavezan i važan deo svojih aktivnosti posvećuju evidentiranju dolazaka i odlazaka zaposlenih sa njihovih radnih mesta u predviđeno vreme ili u privatnoj kompaniji (koje su u savremeno poslovanje i uvele obavezno elektronsko „čekiranje“ na ulasku ili izlasku iz zgrade kompanije).

Rad kao najvažniji resurs

Poštovanje propisanog radnog vremena, dolazak i odlazak sa radnog mesta u ugovoreno ili propisano vreme značajan su pokazatelj i lakmus test rukovodiocu na osnovu koga on stiče važna saznanja o navikama, efikasnosti ili ozbiljnosti zaposlenog, od čega može zavisiti i npr. odluka o produžavanju ugovora o radu na određeno vreme, zaključivanje ugovora na neodređeno vreme, primena sistema nagrađivanja u vidu bonusa za dobrog radnika ili sistema kažanjavanja za onog manje odgovornog. Naravno, radnik koji poštuje svoje radno vreme, uvek će biti više poštovan u očima rukovodioca od kolege koji takvu naviku baš i nema. Takođe, pravovremenim dolaskom i odlaskom sa posla poboljšava se i radna atmfosera u preduzeću jer ne postoje razlozi za nesporazume, ljubomoru ili zavist među radnicima, bar kada je reč o vremenu dolaska ili odlaska sa radnog mesta. Naravno, u ljudskoj je naravi da se „ne voli“ kolega koji kasni ili odlazi ranije sa posla, što je i sasvim razumljivo, barem sa stanovišta radnika koji redovno ispunjava sve svoje obaveze. Zato je potreban sistem kontrole radnika, koji je neophodan za funkcionisanje javnog preduzeća, privatne kompanije ili lokalne samouprave. Rad koji se obavlja u radno vreme (uz ostale resurse) predstavlja najvažniji resurs jedne kompanije koja pretenduje da bude uspešna, a sa druge strane, radnik koji poštuje propisano radno vreme može računati na potencijalno napredovanje ili mu se može, ako ništa drugo, barem nadati. Dakle, primenom sistema za evidenciju radnog vremena stvaraju se uslovi da kompanija ili preduzeće uspešnije posluje, da međuljudski i kolegijalni odnosi budu postavljeni na zdravim osnovama te da rukovodioci imaju jasan uvid u postupanje svojih zaposlenih.

Od biča do veb aplikacije

Sistemi za evidenciju radnog vremena postojali su u određenim oblicima otkako je rada i čoveka, što će reći – odvajkada. Ako kažemo da su robovi u starom Rimu ili Egiptu imali radno vreme, nećemo pogrešiti. Čak i u ta vremena postojali su „rudimentarni“ sistemi za evidenciju radnog vremena. U najvećem broju slučajeva tu je bio, da ga tako nazovemo, „nadzornik“ koji je vodio računa o tome da zaposleni dolaze i odlaze sa radnog mesta u ugovorom (ili silom, u slučaju robovlasničkih društava) predviđeno vreme. Uglavnom, u robovlasničkim sistemima ukoliko se pokaže da „zaposleni“ ne poštuje radno vreme, kazna nije bila smanjenje plate ili otkaz, već, na žalost, bičevanje ili smrt. Tako da su radnici od pamtiveka veoma ozbiljno shvatali sisteme za evidenciju radnog vremena. Nakon robovlasničkih društava, krenućemo ka savremenoj istoriji gde su prvi sistemi za evidenciju radnog vremena počeli da se razvijaju u uslovima industrijske revolucije (Ujedinjeno kraljevstvo, SAD) u ogromnim industrijskim postrojenjima koja su zapošljavala veliki broj radnika, čija kontrola ne bi bila moguća ručnom metodom upisivanja, to jest bez nekog pomoćnog uređaja. I u kapitalističkim i u socijalističkim sistemima ti sistemi su postojali, obično je bila reč o sada već primitivnom sistemu bušača papirnih kartica ili upisivanja pri dolasku na posao i odlasku sa posla, a ponegde je evidenciju vodio i portir preduzeća ili radnik zaposlen samo u tu svrhu. No, da se vratimo modernom dobu i pre svega sistemima za evidenciju radnog vremena u Srbiji.
Zakon o radu RS kaže da je radno vreme „vremenski period u kome je zaposleni dužan, odnosno raspoloživ da obavlja poslove prema nalozima poslodavaca, na mestu gde se poslovi obavljaju, u skladu sa zakonom“. Tu bi trebalo praviti razliku između rada na radnom mestu (u prostorijama poslodavca) i obavljanja poslova od kuće (popularno: na daljinu) jer od mesta izvršavanja radnih dužnosti zavisi i da li će u primeni biti sistem za evidenciju radnog vremena ili ne. Sistem za evidenciju radnog vremena o kojem govorimo odnosi se isključivo na „rad u prostorijama poslodavca“ dok za „rad na daljinu ili od kuće“ postoje drugi načini provere i kontrole zaposlenih (rad po normativu ili učinku, direktna provera putem telefona ili imejla i „skajpa“ i slično ). Prema podacima (nezvaničnim) iz 2018. na našem tržištu postojalo je oko 60 sistema za evidenciju radnog vremena, čiji su tvorci bili domaće ali i inostrane kompanije. Zbog otvorenosti srpskog tržišta za inostrane kompanije, intenzivnog razvoja domaćeg softverskog inženjeringa, povećanja broja novoosnovanih domaćih preduzeća i predstavništava stranih kompanija na našem tržištu, važnosti zahteva za precizno evidentiranje broja radnih časova (od čega, konačno, zavisi obračun plata i visina ostvarene zarade radnika) u uslovima liberalnog kapitalizma, sistem za evidenciju radnog vremena se multiplikovao i u nekim slučajevima postao i sredstvo industrijske pa čak i klasične špijunaže, gledano sa stanovišta ekonomske bezbednosti zemlje.

Primer iz opštine Bačka Palanka

Domaće rešenje na ovu temu radi od 2018. godine u opštini Bačka Palanka.
O tome govori službenik opštine Bačka Palanka, zadužen za održavanje IT infrastrukture, Ranko Blanuša.
„Sistem evidencije radnog vremena koji se primenjuje u opštini Bačka Palanka jedan je od jednostavnijih, u smislu korišćenja i održavanja, koji smo imali prilike da upoznamo. Procedure ulaska i izlaska tj. registracije radnika su veoma pojednostavljene i brze: radnici prilikom evidencije dolaska, odlaska i izlazaka, prema softverskom rešenju mogu koristiti kartice, ključiće, otisak prsta ili skeniranje lica. Rukovodstvo naše opštine opredelilo se za evidenciju putem kartice, koja je i jedna od najekonomičnijih, u smislu brzine i jednostavnosti procedure. Dovoljno je da zaposleni približe tj. prinesu karticu na određenu udaljenost od čitača i njihov dolazak je evidentiran. Zajedno sa očitavanjem, kamera koja se nalazi na sistemu za evidenciju snima tj. skenira i lice zaposlenog koji je koristio sistem. Taj podatak se zatim pohranjuje, „sejvuje”, što bi mi informatičari rekli, u centralni, da ga tako nazovemo, „registar“ ili bazu podataka, koji je instaliran u veb aplikaciji korisnika i kojem pristup ima samo ovlašćeno lice. Ukoliko iz bilo kog razloga obezbeđenje posumnja u identitet imaoca kartice, aplikacija poseduje dodatnu funkcionalnost – da iz baze fotografija korisnika tj. zaposlenih proveri identitet i tačno vreme očitavanja kartice na ulazu ili izlazu i tako na jednostavan način vrši potpunu kontrolu lica koja ulaze ili izlaze iz objekta.“ Blanuša objašnjava i koje su sve prednosti uvođenja ovakvog sistema:
„Iskreno, prednosti i koristi koje smo ostvarili primenom ovog sistema za evidenciju su brojne – ušteda vremena i novca zamenom ručnog evidentiranja automatskim, povećanje produktivnosti i radne discipline, precizno računanje radnog vremena na osnovu dolazaka i odlazaka, mogućnost boljeg upravljanja i planiranja radnim vremenom, evidencija službenih i privatnih izlazaka, bolovanja i godišnjeg odmora, veliki broj izveštaja po zaposlenom, po organizacionim jedinicama, veoma brz povraćaj investicije, korišćenje dobijenih podataka za obračun ličnih dohodaka i drugo. To su sve podaci iz naših internih izveštaja, jer smo kao IT sektor bili dužni da pratimo ne samo način funkcionisanja ovog sistema već i da nadležnim rukovodiocima šaljemo izveštaje na osnovu kojih smo i došli do ovih benefita koje sam pomenuo.”
Savremeno poslovanje više ne postavlja pitanje opravdanosti uvođenja i korišćenja sistema evidencije radnog vremena, jer je njegovo poštovanje jedna od osnovnih radnih obaveza i nešto što se podrazumeva.
Na poslodavcu je da izborom modeliteta i vrste evidencije obezbedi zaštitu dostojanstva ličnosti i zaštitu podataka o ličnosti svojih zaposlenih, u punom kapacitetu.

Ninko Kresojević

1 KOMENTAR

  1. Jedini koji krade radnika je poslodavac. U Srbiji, koji ne postuje minimum prava radnika, pravo na odmor, isplatu prekovremenih sati. Dolazak na posao 15. Minuta ranije zbog primopredaje, jw klasican primer kradje, jer sve pripremne radnje, ulaze u zvanicno radno vreme, al se po pravilu ne placaju, iako se svaki zapoceri sat rada racuna kao ceo sat., A radnik ima ugovorom precizirano radno vreme i nije duzan dolaziti pre naznacenog vremena.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo, unesite svoje ime